Glavna borba odvija se u meni. Nebo ili pakao. Nebo ne može da se ostvari bez napora i vjere. Podvig, to je potrebno, to je život. Otuda i brojna podvižnička slova u Dobrotoljublju. Jedino što možemo mijenjati jesmo mi, sami sebe. I to nije malo, ne varajmo se. Ostalo nije do nas. A svijet bi se izmijenio kada bi se mi izmjenili. Ne očekujmo da se drugi mijenjaju, a mi sami da stojimo u mjestu. Zabluda je to. Svo zlo i patnja posljedica je zloupotrebe slobode koju nam je Bog dao i nesvjesnost. Zloupotreba slobode i ne prihvatanja odgovornosti slobodnih izbora. Jer slobode bez odgovornosti nema. Moderan čovjek se odriče odgovornosti i misli da je Bog, ali ne zna, nije svjestan da će nas to sve mnogo koštati. Nažalost, ne obraća se pažnja na upozorenja mudraca iz prošlosti.
Moram pobjediti sebe, svoje mane preobraziti, vrline ojačati; žrtvovati starog sebe sa svojim manama, kompleksima, nevjerom, licemjerstvom. Žrtvovati strasti, prekomjerna uživanja. To je žrtva. Ostala spoljnja žrtvovanja, poput brojnih žrtvovanja životinja, djece, ljudi u prošlosti, služila su pogubnoj svrsi, iz nerazumjevanja, i te žrtve Bog ne traži. Ne. Bog je ljubav, On je milostiv, On to i od nas traži, da budemo kao On. A da bi to bili moramo obrezati od našeg unutrašnjeg čovjeka svoje strasti, mržnju, mane. To je i smisao obrezanja, od unutrašnjeg čovjeka, iz naših duša odsjeći ono što je suvišno, ne neki spoljnji ritual. Spoljnji rituali su za čovjeka koji mora da se prevaziđe, ne možemo vječno biti na ovom stepenu uništavanja nas samih i svega oko nas. Isus je pokazao pravi smisao žrtve, kada je sebe prinio kao žrtvu na krstu, da bi za sva vremena ostalo jasno: …dođi uzmi krst svoj i hajde za mnom. (Evanđelje po Marku, 10:21), tj., raspnimo sami sebe za ovaj svijet da bi stekli nebo u nama, za sva vremena. Jer ne može i svijet i Carstvo Božije. U životu ima da može i-i, npr., može se kupiti stan i automobil, ako imaš novca, ali ne može i svijet i Carstvo Božije.

I.V.