Čovjek naspram Univerzuma, tek tren je i zrno prašine, to je jasno. A ipak, najmudriji svih vremena i naroda, ponavljaju da je jedna duša vrijednija od tog istog Univerzuma. Šta reći na to? Da to pripada prošlosti i njenim zabludama, prevaziđenim vjerovanjima?

Zastanimo kod ovoga i razmislimo, svak za sebe. Ovo se tiče svih nas, pogrešan odgovor ili stav prema ovome utiče na vođenje pogrešnog života.

Šta su naše duše kada toliko vrijede? Odakle potiču? Pitanja je mnogo, odgovor jedan. Bog je jedan, odgovor i istina takođe. Mudri i sveti ponavljaju, duša od Boga je, i teži Bogu kroz čitav život, ne samo ovdje na Zemlji, već i dalje kroz prostore nepoznate, vrijeme eonsko. Život borba je za dušu, njen spas kroz povratak Izvoru, u miru vječnome, ili smrt, kroz konačno odvajanje i prekidanje svih veza s Izvorom, kroz grijehe i tvrdoglavo istrajavanje u grijehu bez pokajanja.

Paradoks? Nemoguće?

Gledam zvjezdano nebo, divim se, zaista bez riječi ostajem, i pun strahopoštovanja pred tim beskrajem, i shvatam koliko sam mali. A sa druge strane imam nešto, duša ime joj, i vrijednija je od tog beskraja. Koliko tek beskraja krije duša svačija?

Univerzum ne zna o svojoj veličini, dok čovjek može biti svjestan svoga položaja. Univerzum Božija je tvorevina beslovesna i njime vladaju ne njegovi zakoni, već Božiji, i Duh Sveti prožima čitav Univerzum čineći sve u njemu povezanim. Sve je povezano. Čovjek Božija je tvorevina ali slovesna (razumna). Razlika je to presudna.

Može li to biti? Bogu sve je moguće.

S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku –
tajna čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

…

Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.

(Petar II Petrović Njegoš, Luča mikrokozma, posveta G. S. Milutinoviću)

I.V.