Kuda god me život odveo, zavičaj će biti u mojim sjećanjima, ne može nestati sve dok je njihov dio. Nema potrebe nabrajati sva mjesta zavičaja moga, jer svako ima svoja mjesta koja su obilježila život. Svi ti prostori koji nas okružuju i kroz koje smo koračali tokom djetinjstva i odrastanja presudno utiču na razvoj svih nas kao ličnosti, naravno sa svim ljudima na istim tim prostorima. Zavičaj je uvijek samo jedan kao što je i korijen jedan za stablo. Iako je nekoliko mjesta koja čine moj zavičaj, sve je to jedan mali prostor naslonjen na Jadran plavi, kraj kojeg sam rođen i kraj kojeg su moja prva sjećanja u životu zemaljskom. Bez zavičaja čovjeka kao zdrave ličnosti nema.

Da li ima nas bez sjećanja? Ko bi bili bez sjećanja?

Ne da se mi vežemo za sjećanja i prošlost, ne, nego da smo svjesni odakle potičemo jer ne postoje slučajnosti i svi smo dužni da pokušamo svoj zavičaj i svoje ljude, da učinimo boljim. Sve što istinski posjedujemo kao naše jesu upravo stanje duše, sjećanja i životna iskustva. To je dio našeg unutrašnjeg bića, sve ostalo materijalno je propadljivo i ne nosimo dalje u vječnost. Na osnovu stanja naše duše u toku smrti, sjećanja i životnog iskustva, nakon smrti se ide u odgovarajući razred u kojem se okružuje sa sličnim ličnostima i nastavlja da živi – uči, jer šta je život drugo do škola, učenje i usavršavanje?

Zanimljivo je kazao jedan islamski mistik El Gazali: Ljudi na ovome svijetu spavaju, a kada umru, probude se.

Važan je ovaj zemaljski zavičaj i život jer svjedoče o našem postojanju na Zemlji. A duša osjeća da ovo i nije njen pravi zavičaj. Ako toliko volimo ovaj zemaljski zavičaj, koliko tek duša čezne za nebeskim zavičajem iz kojeg osjeća da je potekla?

I.V.